Prostor je dimenzija. Čistina u šumi popunjena bjelkastim suhim niskim raslinjem i tankim mršavim grančicama sa ogromnim bodljama. Hodnik od šiblja, putić iz Oza viđen na malim ekranima po prvi put – prije par desetina godina i zastrašujuće križanje mrklog mraka i bliskih mu zvukova.

Prostor je zvuk… Krošnji visokih sekvoja, i na sekunde potpune tišine koja govori više i pametnije od hiljade najboljih fotografija. Prirode i civilizacije koji moraju koegzistirat na premisama uzajamnog poštovanja koje ne postoji.

Prostor je sloboda. Skretanje sa staza, donošenje impulzivnih odluka čija konačnica mora biti dobra. Osjećaj sigurnosti stečen povjerenjem u neizvjesno i nekakav ohrabrujuć vibe proizišao iz situacije.

Prostor je, naposljetku, miris… Svježine neiskvarenog i savršenog. Jedan od onih udaha koji ti govori da ideš dalje, jer ti to i možeš i nekako osjećaš. Jer si siguran da će svako novo skretanje biti jednako dobro prethodnom.

***

Nikada nije imao zidove.


Photo: Che, 2007.