Poslije osunčanog rajskog otoka, ušunjao sam se u gradske kvartove betona, prohladne vjetrovite ulice i nenasmijane kolone ljudi. Saznat ću nekoliko dana kasnije, bilo je to jutro potpunog pomračenja sunca.

Backpack se činio težim no inače, a noge su nekako čudno dodirivale još uvijek topli asfalt dok sam vidno izgubljen tražio mjesto za popit kavu s dobrim wifi internetom.

Sjest u fotelju poslije 17 dana divljeg kampiranja bila je potreba. Komfor ušuškane gradske mladeži. Lijek za melankoliju promjene realnosti. Svakodnevica lutajućih internet nomada… Kojoj sam neizmjerno zahvalan, bez obzira na to što nisam opsesivni fan virtualne kulture, jer su sloboda kretanja i donošenje impulzivnih samostalnih odluka možda i najcjenjenije karakteristike suvremenog alternativnog življenja.

Naručio sam hladan nes, utopio se u oblak mekanih mikrovlakana i poput neželjeno zatvorenih životinja u zoo vrtovima, pogledao kroz krovni prozor u komadić bezgraničnog zračnog prostora i poželio se vratiti. U prirodu.


Spuštam glavu.

Otvaram laptop.

Odrađujem dnevnu dozu freelancing obaveza.

Ustajem.

Izlazim iz tog “Pinterest” kafića..

I prepuštam se situaciji.



Ukoliko ti zatreba dodatni savjet vezan za upwork.com, slobodno postavi pitanje na indievoyager@mail.com.