Godišnji je završen i lijeno pedaliram vrućim asfaltom. U mislima mi šuma, rijeka, planina, tišina. A pred očima semafor. Stižem u ured i suočavam se s bujicom neodgovorenih mailova. Ipak, jedan mi privuče posebnu pažnju. Sadrži riječ howling – zavijanje s vukovima u Sloveniji. Nekoliko mailova i telefonskih poziva kasnije divim se zelenom krajoliku kroz otvoreni prozor starog vlaka. Pitam se šeću li upravo tim brdima uokolo i vukovi čijem se zavijanju toliko veselim.

U Ljubljani me dočekuje biologinja Maja Sever iz Zavoda za šume Slovenije. Brzinski ručamo razmijenjujući dječju ushićenost oko večerašnjeg događaja. Ona je već nekoliko puta bila na monitoringu vukova zavijanjem i kaže mi kako će ovo biti jedinstveno iskustvo jer smo u autu s profesorom Hubertom Potočnikom, stručnjakom za velike zvijeri – vuka, medvjeda i risa, sa Sveučlišta u Ljubljani. „Nikad ne možeš biti siguran da ćeš čuti vukove, ali s njim su šanse veće“, sa smješkom mi govori Maja.

Ubrzo uskačemo u auto i krećemo u smjeru Primorsko-kraške regije, točnije planine Slavnik. Profesor Hubert objašnjava kako je tamo jedna skupina istraživača-volontera jučer uočila i čula glasanje, ali nisu sigurni jesu li u pitanju mladunci čaglja ili vuka. Na nama je da istražimo. Putem saznajem kako je prvi monitoring vukova zavijanjem u Sloveniji organiziran 2010., u sklopu europskog projekta, dok je zadnje četiri godine pod državnim pokroviteljstvom. Broj vukova je u porastu te je trenutno u Sloveniji stotinjak vukova u trinaest čopora. U Hrvatskoj monitoring zavijanjem još nije organiziran, ali se vukovi s hrvatske strane svake godine odazovu i zavijaju slovenskim istraživačima. Kroz smijeh zaključujemo kako izgleda hrvatski vukovi bolje razumiju slovenski od mene, Dalmatinke sa svježom zagrebačkom adresom.

Zaustavljamo se na prvoj lokaciji. Dobivam uputstva da moramo biti gotovo nečujni pa se nespretno borim s bešumnim zatvarnjem vrata od auta. Sva svjetla ekrana moraju biti izgašena, ali srećom mjesec nam snažno obasjava put. Hubertov sin, srednjoškolac koji ide očevim stopama, mi dodaje u ruke dalekozor za noćno gledanje pomoću kojeg se u crvenoj boji vidi sve što ima toplinu. Okružena mračnom šumom s dalekozorom u rukama osjećam se kao mix kiborga i Indijane Jonesa. Kreće zavijanje. Profesor Hubert se saginje i glasom i pokretom toliko vjerno oponaša vuka da su se psi u daljini odmah odazvali glasnim lajanjem. Auuuuuuu… Zavija četiri puta u smjeru svih strana svijeta, nakon čega napravi pauzu od nekih tri minute. Ako nakon tri serije zavijanja odaziva nema, tj. vukovi ne odgovore zavijanjem, odlazi se na drugu lokaciju. Osluškujemo, ali…ništa. Hubert ukucava podatke u testnu aplikaciju na mobitelu i spremni smo za iduće odredište.

Putem postavljam bezbroj pitanja. Saznajem kako se zavijanjem označava teritorij, ali i komunicira među čoporom. Zavijaju i mladi kada se odvoje ili ponovno susretnu s roditeljima. Otkrivam i da sam još jedna žrtva holivudskih slika. Naime pun mjesec i zavijanje nisu u nikakvoj korelaciji, samo je vidljivost kameri pojačana pa su time i snimke vuka koji zavija pod punim mjesecom postale prepoznatljiva slika. Pun mjesec možda ne igra ulogu u zavijanju, ali kalendarski vukovi su najglasniji za vrijeme kolovoza i rujna, te u siječnju, prije sezone parenja.

Na idućoj lokaciji zavija Maja, drugačijim stilom, ali jednako uvjerljivim. Vjetar mješa sve zvukove pa na trenutke pomišljamo kako čujemo vukove, ali onda pomalo razočarano shvaćamo da su to samo automobili u daljini. Profesor Hubert priča kako je upravo ova lokacija odlična te da su ovdje viđali vukove, medvjede i divlje svinje. Osjećam se kao da nas hrpa bića sada znatiželjno promatra iz mračne šume. I preplavljuje me zahvalnost što smo dio te čudesne prirode.

Vozimo se dalje puteljcima kroz šumu za koje sam gotovo uvjerena da nitko osim profesora ne poznaje. U jednom trenutku prekida tišinu i s nostalgijom i ponosom kaže „Tu, baš točno tu smo ulovili i stavili GPS ogrlicu vuku Slavcu! Znaš priču o njemu?“. Naime, profesor je jedan od zaslužnih za praćenje najromantičnije vučje priče na svijetu. Vuk Slavc, koji je dobio ime po Slavnik planini na kojoj smo, prohodao je tisuće kilometara po opasnim terenima, preplivao Dravu, prešao preko sniježnih Alpa, prelazio granice, skijališta i autoputove dok se konačno nije skrasio s vučicom u talijanskom parku Lessinia. Park blizu Verone i prvi ljubavni vučji par na tom području nakon 100 godina bili su dovoljan razlog da vučicu nazovu Julija. „Slavcu i Juliji dobro ide, do danas su dobili 27 djece“ kroz smijeh kaže profesor, „neki vukovi su ostali s njima u čoporu, a ostali su u drugim, novim čoporima“.

Tijekom večeri smo se zaustavili na još četiri lokacije. Serija zavijanja, serija osluškivanja i stalno divljenje i poštivanje divljine oko nas. Nažalost, ovoga puta nisam imala sreće i jedino zavijanje koje sam čula bilo je ljudsko. Tako to ide, od prirode ne možeš naručiti. Ali uvijek možeš naučiti – strpljenje, prisutnost, zahvalnost. Jedva čekam opet!


By Pinija Poljaković, WWF Adria


O autoru i projektu:

Pinija je zaposlena kao komunikatorica u Wildlife programu WWF Adrie, te radi na projektima unaprjeđenja suživota ljudi i velikih zvijeri – vuka, medvjeda i risa. Projekt Euro Large Carnivores provodi se u 16 zemalja EU, a projekt Carnivora Dinarica započinje 1.9. ove godine i provodit će se u Hrvatskoj i Sloveniji. Oba su pokrivena iz EU fondova, LIFE odnosno Interreg.

Projekt „Praćenje stanja zaštite vukova u Sloveniji 2017.-2020.“ provode Zavod za gozdove Slovenije, slovenski Biotehnološki fakultet, te udruga Dinaricum. Projekt je osnova za dugoročno praćenje populacije vuka u Sloveniji te se uz pomoć volontera organiziraju terenske aktivnosti uključujući i tzv. „howling“ odnosno zavijanje s vukovima. Za više informacija kliknite ovdje: http://bit.ly/2wimiUO


Cover photo by Patrick Hendry